Razvojne dijagnoze se mijenjaju – i vi s njima

Kada prvi put čujete riječi razvojni poremećaj povezani s vašim djetetom, osjećate se kao da cijeli svijet propada. Javlja se nalet pitanja, strahova i bolne neizvjesnosti što nosi budućnost. Držite se svake riječi liječnika i specijalista nadajući se rješenju. Ali u tim ranim godinama – posebno prije druge godine – dijagnoza je često više početna točka, a ne konačni odgovor.

Ono što se isprva označilo kao autizam, zapravo može biti neki oblik govorno-jezičnog poremećaja poput govorne apraksije. Ono što se u početku činilo kao problemi senzorne obrade moglo bi zapravo biti dijelom spektra autizma. Stvarnost je da razvojne dijagnoze nisu uvijek fiksne, a brojna stanja imaju slične simptome dok je dijete malo. Ti simptomi se mijenjaju s razvojnim godinama djeteta, a sa svakom promjenom, od vas se traži da se prilagodite i nastavite ići naprijed.

Priroda ranih dijagnoza

Kada se razvojni problemi pojave u prvim godinama života, pedijatri i specijalisti često pokreću proces promatranja i rane intervencije. Dijagnoze u ovoj fazi često su privremene – odnosno više su pretpostavke temeljene na uočenom ponašanju i razvojnim markerima. Mozak djeteta mlađeg od dvije godine nevjerojatno je dinamičan, stalno raste i preoblikuje se, a kako je ponašanje djeteta ograničeno njegovom dobi tako brojna stanja mogu izgledati slično. Na primjer:

• Govorna apraksija ponekad može odražavati ponašanja koja se vide kod autizma, poput kašnjenja u govoru i poteškoća na socijalnom planu. Dijete često razvija frustraciju zbog nemogućnosti govora pa može češće vikati, imati emotivne ispade isl.
• Problemi sa senzornom obradom mogu oponašati hiperaktivnost ili socijalno povlačenje, što dovodi do preliminarnih sumnji na ADHD ili poremećaj iz autističnog spektra.
• Genetska stanja možda neće biti u potpunosti prepoznata dok se ne dostignu ili propuste određene razvojne prekretnice, što često zahtijeva detaljnije genetsko testiranje koje dugo traje.

Zato se u praksi često događa da specijalisti nevoljko stavljaju određenu dijagnozu na početku već pišu opise poput mješoviti razvojni poremećaj, distoni sindrom itd. Zapravo, dublja dijagnostika tek slijedi. Za pojedinu djecu ona će uključivati neurološke pretrage, možda metaboličke i genetske. Za drugu djecu pratit će se kako dijete napreduje i koji segmenti razvoja više trpe, a mogu se provesti i različiti strukturirani testovi ponašanja.  

Zašto se dijagnoze mijenjaju tijekom vremena

Kako dijete raste, pojavljuju se nove vještine i razvijaju se nova ponašanja. Neki simptomi mogu nestati, dok drugi postaju očitiji. Jednako tako, očekivanja se povećavaju kao i djetetove životne zadaće. Ako dijete ne komunicira previše s okolinom u dobi od godine dana to nije tako strašno kao kad to ne čini adekvatno u dobi od četiri ili pet godina. Jasno, društveni razvoj i snalaženje u vrtiću te kasnije u školi važan su dio djetetova osamostaljenja.

Nekoliko razloga zašto se dijagnoze mijenjaju:

1. Razvoj mozga: Mozak prolazi kroz brze promjene u prvih pet godina života, koje mogu prikriti ili otkriti razvojne obrasce. Određeni sindromi i stanja mogu uzrokovati regresije ili jednostavno sporiji razvoj.  

2. Ponašanja u nastajanju: Određena ponašanja postaju vidljiva tek kada se dijete bavi složenijim društvenim i kognitivnim zadacima. Određene vještine očekuju se od djeteta od dvije, tri i više godina. Kako dolaze novi zadaci i izazovi tako se mogu otkriti zastoji u djetetovom razvoju.

3. Ograničenja testiranja: Neka genetska ili neurološka stanja nisu u potpunosti dijagnosticirana do kasnijih razvojnih faza. Mnogo je razloga za to. Jedan od najjednostavnijih je to što genetsko testiranje dugo traje. U pravilu potrebno je određeni protek vremena da se posumnja u genetski uzrok i zatraže testiranja, a onda nakon vađenja krvi nerijetko prođe pola godine ili više prije nego se dobiju rezultati.

4. Utjecaji intervencije: Rana intervencija može dramatično promijeniti razvojne putanje, ponekad mijenjajući početne pretpostavke. Određene teškoće mogu biti uspješno svladane pa se dijagnoza može s vremenom ublažiti ili posve ukloniti. Autizam je bez sumnje cjeloživotno stanje, no krivo dijagnosticirani autizam nije.

Snalaženje na emocionalnom terenu

Svaka prilagodba dijagnozi može biti veliki izazov za roditelja.  Potpuno je prirodno osjećati tugu, zbunjenost ili čak olakšanje dok se promjene odvijaju. Najvažnije je da ostanete nepokolebljivi u svojoj podršci, čak i dok se nazivi stanja mijenjaju.

Bez obzira na promjenu dijagnoze, srž onoga što vašem djetetu treba ostaje ista – podrška, ljubav i dosljednost. Nastavite s terapijama i ranim intervencijama čak i ako se specifična dijagnoza promijeni.

Odgoj djeteta s razvojnim teškoćama nije stvar postizanja fiksnog cilja već pružanja prave podrške ovisno o tome gdje se dijete nalazi.  Kako se simptomi mijenjaju, treba se mijenjati i vaš pristup istima. Potrebno je prilagoditi terapije, usmjeriti podršku na novonastale teškoće i pratiti dijete kroz taj emocionalni put. Potrebno  je da prepoznate i svoj emocionalni status i posvetite mu se sa pažnjom. Ignoriranje vlastite dobrobiti i utjehe može donijeti smanjenju otpornost koja vam treba za nastavak puta.