Nemoguće strašna misija odlaska zubaru

Jedan od posebnih strahova koje sam čuvala za svoje dijete bio je strah od pokvarenog zubića. Čitala sam sva moguća iskustva po forumima kako se popravljaju zubići djeci s teškoćama. Uglavnom su roditelji pisali kako nema drugog rješenja osim da se dijete uspava. To mi se činilo nekako previše obzriom na opće stanje mog djeteta. Još kad vidite slike nakon tih postupaka u spavanju dođe vam da se rasplačete. Zato sam sinu suludo četkala zubiće otkako su izrasli samo da izbjegnemo taj strašni odlazak zubaru.

Djeca trebaju razumijevanje

Prije upisa u vrtić dva puta smo išli na pregled zubara. Odabrala sam privatnu ordinaciju jer sam mislila da će biti opuštena atmosfera bez čekanja i s dovoljno vremena za dijete. Svejedno smo čekali barem 15 minuta u čekaonici, no najveći problem bio je nerazumijevanje osoblja. Jednostavno nisu razumjele, a niti slušale, kako pristupiti djetetu da dobiju njegovu suradnju. Uporno su pokušavale objasniti da će ‘teta samo malo pogledati’, ali to su sve radile dok su se naginjale već nad njim, držeći onaj štapić u njegovim ustima i puno prebrzo govoreći. Naučila sam da ljudi vrlo često misle da trebaju što više pričati i prisilno uvjeravati kad dijete ne surađuje. Upravo suprotno. Potrebno je djetetu dati vrijeme da procesuira ono što će se dogoditi i da se pripremi. Nisu to razumjele.

Zato su ta dva odlaska na pregled bila već dovoljno strašna sama za sebe. Mojoj muci nije bilo kraja kad sam, unatoč silnom četkanju, shvatila da sin ima karijes. Opet sam zvala privatno ordinacije i objašnjavala situaciju te pitala kako postupaju s djecom s teškoćama. Odgovor je doslovno bio kako će ‘probati pa koliko ide’. Nije mi to bilo prihvatljivo. Već sam naslućivala da će biti puno pričanja, forsiranja i onda kad sin ne bude suradljiv, okenut će se prema meni i reći ‘mama ne može se, odvedite ga u bolnicu’.

Može se zaista

Zatim sam ponovno po forumima tražila gdje su mame vodile djecu na popravak. Iskočila je Stomatološka poliklinika u Perkovčevoj. Nazvala sam i posve slučajno javila mi se doktorica koja radi s djecom s teškoćama. U desetminutnom razgovoru ohrabrila me da ne brinem, da inače rade s djecom s teškoćama i da će sve biti uredu te ponudila termin za mjesec dana.

Činilo mi se to daleko, ali zapravo bilo je idealno za pripremu sina na nadolazeću pustolovinu. Nekoliko ‘tehnika’ koje smo primijenili:

• Električna četkica – imali smo ju već ranije, ali sad smo ju osobito aktivirali. Električna četkica dobra je zbog zvuka kojeg proizvodi i na koje se dijete polako može naviknuti. Obzirom da ga kod zubara čekaju raznorazni zujeći aparati dobro je pripremiti živčani sustav na buku i vibracije u ustima. Djetetu treba omogućiti da se samo malo igra s četkicom, a potom mu temeljito oprati zubiće. Probajte rastegnuti taj proces što duže jer će kod zubara postupak zasigurno trajati dulje od dvije minute.
• Igranje zubara – potrebno je kroz priče ili igračke što više pripremiti dijete na ono što dolazi. Ne da mu objašnjavate bol ili bušenje kao strašnu sudbinu koja ga čeka nego da kroz igru popravljanja zubića dijete prepozna cijeli taj proces kao prijateljski. Osobito je dobro pripremiti kako izgleda sjedalica kod zubara, potom mali plašt koji teta stavi oko vrata pa lampica, vodica i slično. Nama je osobito bilo izazovno sa stolicom jer se sin boji leći na leđa u nepoznatom prostoru. Također, držanje usta otvorenim dovoljno dugo je nešto što se može lijepo vježbati pjevanjem. Od igračaka smo uzeli zubarski set s plastelinom pa je sin obožavao raditi plombe na lutki.
• Sve je zabava – pričali smo priče kako će teta zubarka staviti šareni zub u usta i sve je došlo do toga da se sin iskeno veseli odlasku zubaru. Na putu do zubara nastojala sam da je dobro pripremljen, naspavan, sit i vesel. Bez imalo nervoze. Dakako, čekali smo nekih pola sata u čekaonici pa smo i to vrijeme iskoristili za igru. Moj roditeljski zadatak bio je smanjiti nervozu na minimum jer ako se i najmanji stres uvuče, poput nervoze zbog kašnjenja ili slično, dijete može reagirati s povećanim otporom u ordinaciji.

Doktorica koja zna pristupiti djeci

Sve korake prethodno nabrojane odradili smo takoreći školski i tu je moj dio posla kao roditelja bio završen. Sve je kasnije ovisilo o samoj doktorici. Upozorila sam jedino da sin ne zna ispljunuti vodicu i da vrlo dobro reagira na brojeve. On je mali lumen za sve što se tiče brojeva pa ako mu se postupak predoči kroz odbrojavanje i zbrajanje, lakše će ga podnijeti.

Doktorica je bila apsolutno predivna. Ostavila je dovoljno vremena za dijete da se ne mora žuriti i da nema stresa. Dala mu je neku plišanu životinjicu sa zubima i doslovno svaki postupak koji je radila prvo pokazala na plišancu, a potom primijenila na dijete. Na kraju je ispalo tako da je ona popravljala zub sinu, a on plišancu. Kad je postalo neugodno počela je odbrojavati i najavljivala svaki potez s predviđenim trajanjem. Ja sam stajala ispred i pokazivala rukama sekunde te ga povremeno primila za ruku da odbrojimo zajedno.

Prvi dolazak bilo je upoznavanje i četkanje zubića s pastom. Drugi dolazak bilo je pečatiranje jednog zubića što je stavljanje ispune u utore zubića da se manje kvari. A onda su uslijedila dva dolaska gdje je popravljan po jedan zub. Zajedno s brušenjem, ispunom, uv lampom, čekanjem da se osuši i zatim finim brušenjem. Sve, ali sve postupke sin je izdržao uz igranje s doktoricom i plišanim magarcem. Skraćeno, nakon dvije plombe sin se jako veseli ponovnom odlasku zubaru na jesen.

S ovim opisnim tekstom pričekala sam da prođu sva četiri odlaska da bih zaista čvrsto mogla reći ‘prošlo je dobro’. Jasno da postoje dječica kojima ovakav postupak neće pomoći, ali kao roditelj uvijek želimo učiniti sve što je u našoj moći da omogućimo lakši put pa ako ne ide onda idemo težim.

Dakle važno je biti pozitivan, ne prenositi svoj strah na dijete, kroz priče i igru unaprijed pripremiti saznanje što će se događati i odabrati stručnjaka koji razumije s čim se borite. Ako vam netko već pri telefonskom razgovoru zvuči neprikladno, idite tražiti dalje sve dok ne nađete nekoga tko će znati o čemu pričate. Nekoga tko neće probati uvjeriti dijete da se smiri nego će ga zaista smiriti zajedno prolazeći kroz postupak laganim i djetetu prihvatljivim korakom.