Roditelj nije kreator svog djeteta – ma koliko se trudio biti

Od trenutka kad sam shvatila da moj dječak ima teškoće u razvoju, uz strah, tugu i zabrinutost odmah sam na leđa stavila i jedan veliki uteg krivnje. Vjerojatno je tako mnogim roditeljima. Iz nekog razloga odmah sam ‘krivca’ tražila u sebi – jesam li pogriješila u hranjenju, jesam li trebala dojiti više, zašto se nisam više odmarala u trudnoći, možda sam trebala ranije ga okretati na trbuh, jesam li mu dala premalo stimulacije ili je bilo pak previše… toj listi nema kraja. Nisam imala nikakvu ideju gdje sam točno pogriješila, ali nekako sam, i to vrlo čvrsto, podrazumijevala da sam pogriješila upravo ja – majka.

Dugo vremena trebalo mi je da otpustim taj osjećaj krivnje, koji se (bit ću posve iskrena) i danas javi s vremena na vrijeme. Onda se sjetim svojih roditelja i čini mi se da je njima roditeljstvo bilo nekako lakše. To je dakako subjektivan dojam, ali ne mogu se sjetiti da su za išta loše moji roditelji prolazili takvu torturu samookrivljavanja. Danas kad moj sin dobije najobičniju virozu, ja prvo i neizostavno pomislim da ga nisam dobro zaštitila.

Kako se rodila ta ideja da kao roditelj oblikujem sudbinu svog djeteta do najsitnijeg detalja pa čak i do vrtićke viroze, zaista ne znam. Racionalno razmišljajući ipak mogu ocijeniti da je to obična glupost.

Na žalost, u svom razmišljanju nisam usamljena. Svakodnevno gledam roditelje kako pokušavaju upravljati sudbinom svoga djeteta i kako se silno krive kada stvari ne idu po planu.

Mit o stvaranju savršenog djeteta

Uz brojne priručnike o odgoju negdje smo usput pokupili i suludu misao kako smo mi ti koji oblikuju buduću osobu iz svog djeteta. To se jasno podrazumijeva u smislu manira, dobrog vladanja, pružanja prilika za rast i slično, ali apsolutno nemamo nikakve veze s tim kakvo će dijete biti kao osoba, karakter, koje će eventualne urođene vještine imati, ako hoćete talente i konačno kakav će kapacitet imati u smislu intelekta.

Drugim riječima, bez obzira slušali vi Mozarta ili Shakiru u trudnoći to neće imati nikakvog utjecaja na buduće intelektualne sposobnosti djeteta. Svaki limač dolazi na svijet s vlastitom kombinacijom osobnosti, intelekta, emocionalnih kapaciteta i osobnih preferencija. To je rezultat genetike i bioloških faktora koje dijete nosi sa sobom. Pa ako već želite preuzeti neku zaslugu onda se ona svodi na vaše obiteljsko stablo i činjenicu da ste određeni set gena prenijeli svom djetetu u nasliijeđe.

Dr. Russell Barkley jasno kaže da „evolucija ne dopušta roditeljima da oblikuju buduću generaciju”. Priroda se zapravo pobrinula da djeca ne budu produkt roditeljskih želja i očekivanja, nego da na svijet dođu sa svojim vlastitim mogućnostima i ograničenjima.

Dijete dolazi kao jedinstvena i neponovljiva osoba i ništa što roditelj radi, ili ne radi kad smo već kod toga, neće promijeniti taj zadani kapacitet.

Roditeljska odgovornost

Daleko od toga da ova saznjanja lišavaju roditelja svake odgovornosti. Jasno da je roditelj dužan stvoriti optimalno okruženje za rast, pružiti djetetu svu emotivnu podršku da se razvije i na najbolji način treba poticati vještine i talente koje dijete pokazuje. Stimulacija je važna i o tome opće ne treba dvojiti. Dijete koje kasni u razvoju ima najbolje šanse za dostizanje svojih vršnjaka upravo onda kada je roditelj potpuno angažiran i daje sve od sebe da pomogne djetetu.

No zlatno pravilo glasi: dijete će napredovati i razvijati se do one točke prirodnih kapaciteta koje posjeduje. Sve do te točke svaka pozitivna stimulacija može dati rezultate. Nakon točke krajnjeg kapaciteta odnosno kad je dijete dostiglo svoj maksimum, nikakva količina dodatne stimulacije jednostavno neće činiti razliku.

Roditelj treba imati na umu da je njegovo dijete potpuno jedinstveno i ima svoj životni put. To što je određena vrsta ili količina stimulacije djelovala kod drugog mališana baš ništa ne garantira za moje dijete. To bi bilo kao da očekujete da vam sin zaigra u Realu jer ste ga upisali u nogometnu školu ili da će sigurno sudjelovati na Olimpijskim igrama ako mu osigurate trening gimnastike. Vi ga možete upisati i nadati se najboljem, a da li će do toga zaista doći ovisit će o sposobnostima koje dijete posjeduje, kao i mnogim drugim životnim okolnostima.

Roditelj dakle ima veliku odgovornost, ali ukoliko čini sve što je u njegovoj moći da pomogne djetetu, tad zaista ne zaslužuje breme krivnje kada se dogodi izostanak očekivanog uspjeha.  

Pojednostavljeno, primijetite li da dijete ima želju i talent svirati violinu, zadaća vam je omogućiti vježbe i prikladnu školu kako bi se dijete razvilo. No, nećete dobiti malog violinistu samo zato što ste vi tako odlučili ukoliko dijete ne pokazuje baš nikakvu sklonost glazbi.

Spomenuti dr. Russell Barkley vrlo slikovito prikazuje roditeljstvo kroz ulogu pastira – apsolutno je pastir najvažnija osoba koja štiti male ovčice, pronalazi najbolje pašnjake za ishranu i brine o njihovom zdravlju, ali niti jedan pastirov napor neće od ovce napraviti vuka.

S ljubavlju, Tanja